Krajem pred čijom ljepotom zastaje dah prije nekih 120 godina 1896. prošao je njemački putopisac Heinrich Renner koji u svom dijelu „Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko“, zapisa: “Rascvjetalo alpsko bilje vrlo diskretnih boja raduje oči. Bujni pašnjaci, po kojima pase stoka, smjenjuju se s poljima koja su već pokošena. Kraj se doima mirnim, kao neko njemačko selo nakon završenih radova”…. Tako je prije nepunih 120 godina pisao ljepotom sjevera Hercegovine između Nevesinja i Kalinovnika, ili preciznije gornjeg toka rijeke Neretve, opijeni Švabo.
Danas je to posve drugi priča. Krećući se istim krajem prvo što nam na um pada je film Kevina Costnera „Divlja prostranstva“. Snatareći pogledom u daljinu poput halucinacije, stvara se dojam da će iza nekog uzvišenja ili uvale, izroniti krdo goveda praćeno kaubojima ili krdo bizona u divljem trku. Baš tako! Da znaju svjetski filmofili ljepote Morina, Somina…, ne bi po bijelom svijetu tražili lokacije za snimanje filmova u kojima su predjeli divljine nezaobilazni dekor. Kraj je Bogom dan i za serijale „Život u divljini“, „Opstanak“… Za razliku od vremena her Rennera stada danas nema na vidiku, jedino pokoja grupica svaljanih bala sijena govori o povremenoj prisutnosti ljudi. Što bi naš priprosti čovjek kazao cijelim putem „ne sretosmo ni čovjeka, ni ‘ajvančeta’, pa ni vuka. Samo jedna oveća lokva, u blizini koje bi trebao biti i tor, ali ovcama ni traga. Svako sat – dva, prije 102 godine izgrađenom makadamskom cestom Kifino Selo – Ulog, prođe po koji automobil. Trideset kilometara makadama, nije se lako zaputiti bez velike nužde. Čak ni ljeti. Nema ni orlova što kruže odmjeravajući plijen s visina, samo tišina i ljepota.
Naravno nije her Renner halucinirao pedantni austro-ugarski činovnici su 1907. godine, samo na Morinama, evidentirali 97.000 ovaca! Pa krupna stoka. Bilo je to vlasništvo starih Humljaka, što je bio tradicionalni naziv u tom kraju za Hrvate donje Hercegovine, od Bune do Ivanice. Prema podacima koje je teško provjeriti, do nacionalizacije nakon Drugoga svjetskog rata, Humnjaci su imali 13.500 dunuma gruntovnog vlasništva i 37.000 dunuma pašnjaka, samo na tom dijelu hercegovačkog sjevera, a gdje su planine Crvanj, Busovača, Visočica, Zelengora, pa Treskavica…! Nešto je odnijela nacionalizacija, nešto iseljavanje kako domicilnog stanovništva tih prostora među kojima je bila i koja stotina Hrvata, tako i donje Hercegovine. Onda je došao rat, nakon njega Dayton, pa entitetske međe čije su se nevidljive granice pokazale moćnijima od onih koje su udarali rimsko, osmansko, hazburško i druga carstva.
Nema, Humljaka, a ni domaćih, ostala je divljina, u srcu Europe, koja naprosto mami putopisce. Pogled na slike, jasan je dokaz da je oskarima ovjenčani Costner svoja „Divlja prostranstva“ slobodno mogao snimati i na opustošenom sjeveru Hercegovine, samo što bi morao uvesti ne samo glumce i ostalu filmsku bagažu, nego krave, konje…. Da, jedna važna napomena, dobar dio tih prostranstava i danas je gruntovno vlasništvo Humljaka, smo što su to u Daytonu previdjeli.
Tekst i foto: D. Musa/Radio Čapljina
