Ta dva naziva stavljaju nam pred oči dvije istine o Gospodinu koje su se potpuno iskristalizirale. Cvjetnica se zove radi toga jer, kad je odlučio slavno ući u Jeruzalem, židovski puk ga je pozdravljao mašući granama stabala, prostirući preda nj odjeću i kličući mu kao Sinu Davidovu. Drugi pak naziv je radi toga jer je njegovo mesijansko poslanje bilo u prvom redu otkupiteljsko, pa stoga izriče istinu da će on kao Mesija položiti život za ljude. Tako on svečanim ulaskom u Jeruzalem jasno i javno objavljuje svoj mesijanski identitet, gdje će ispuniti poslanje koje je naviještao od početka svoga djelovanja.
Osim toga, vrlo je razvidno iz evanđeoskog teksta, da je i njegovo očitovanje i njegovo poslanje nešto sasvim posebno, te da on odlučno ide kao Mesija koji dolazi u ime Božje, a ne u ime ljudskih želja, vizija i potreba. Zato je i znao da njegov ulazak u Jeruzalem ne će imati sretan završetak preuzimanja vlasti, nego će biti okrunjen mukom i smrću. Tako je on, premda djeluju proturječne, spojio ove dvije dimenzije koje današnjim slavljem, svaki onaj tko ga časti kao Kralja i Mesiju, unosi u vlastiti život. U tom duhu i nama je upućen poziv koji sveti Andrija Kretski nekoć uputi svojim vjernicima: “Požurimo, dakle, i mi zajedno s njim koji se žuri prema Muci i nasljedujmo one koji su mu izišli u susret. Ne na taj način da po putu prostiremo mladice masline, tkanine, nakite ili palmine grane, nego, koliko možemo, prostrimo se mi sami poniznom dušom, iskrenim srcem i pravom nakanom, da primimo Riječ koja dolazi, da na neki način dohvatimo Boga koji se nikad potpuno ne može dohvatiti.“
Kristov mesijanski ulazak u Jeruzalem tiče se svih ljudi, a ne samo židovskog naroda, jer podsjeća i upućuje na njegov dolazak među nas ljude u ljudskom obličju. Ulaskom u Jeruzalem pokazuje onu istu krotkost koju je pokazao utjelovivši se kao čovjek, a njegov dolazak od Maslinske gore prema Jeruzalemu sveti Andrija uspoređuje, simboličkim govorom o istoku i zapadu, s dolaskom među ljude, kako bi ih jednom poveo sa sobom u nebo i vječnost. „On koji je krotak veseli se što nam se može pokazati kao krotak. Uzišao je prema zapadu naše najdublje bijede da bi se nastanio među nama i da bi nas drugovanjem s nama privukao k sebi i učinio sličnima sebi. Premda je on svojim odlaskom kao prvina našega ljudskog bića uzišao na nebo prema istoku, ipak ne prestaje ljubiti ljudski rod dokle god ljudsku narav iz zemaljske bijede ne podigne u uzvišenu slavu i zajedno sa sobom ne uzveliča.“
Ali Isusov ulazak u Jeruzalem izvor je i stanovitih obveza za sve nas, te nitko od nas pred njim ne bi smio ostati ravnodušan, nepomičan i nedotaknut, nego bi se trebao pridružiti njegovoj mesijanskoj povorci. Stoga za nas ovaj dan ne bi smio biti samo izvanjska proslava davnog Isusova ulaska u Jeruzalem, nego prije svega duhovni događaj njegova ulaska u naš život, naš prostor i vrijeme. Otvoriti nam je stoga vrata života, da uđe u našu stvarnost i udijeli nam spasenje poradi kojeg je i došao. A to možemo samo ako ga prihvatimo onako kako je on došao među nas, u skromnosti i jednostavnosti, a ne u moći i sili. Zato je opis događaja njegova ulaska u Jeruzalem slika njegova duhovnog ulaska u naš život, a način na koji ga je puk dočekao kličući i pozdravljajući, primjer je našem duhovnom raspoloženju. U tom duhu će sveti Andrija Kretski potaknuti svoje vjernike, što može poslužiti i nama kao vrlo rječit i sadržajan poticaj da i mi na taj način predamo Kristu sami sebe „a ne svoje haljine, odsječene grane ili grmlje što za kratko vrijeme veseli oči, ali brzo izgubi svježinu. Naprotiv, oblačimo njegovu milost i njega samoga jer svi koji ste se u Kristu krstili, Krista ste obukli. Rasprostrimo se poput haljina pred njegovim nogama. Prije smo bili crveni kao purpur, a oprani spasonosnim krštenjem postali smo bijeli kao vuna. Prinesimo pobjedniku smrti pobjedne zasluge, a ne grane palmi.“
dr. don Ivan Bodrožić/Bitno.net
