U odnosu na lani sve je bilo drugačije. Lani me nitko nije smatrao kandidatom za pobjedu, a ove godine sam osjećao da imam metu na leđima. Kao branitelj naslova dobio sam startni broj 1, moja slika je bila na naslovnici vodiča za utrku, na plakatima po gradu, na ciljnim vratima…
Unatoč tomu nisam osjećao pretjerani pritisak. U Embrunu sam odradio dobru utrku i to samo 2 tjedna prije Challenge Vichy-a tako da sam bio svjestan da postoji realna mogućnost da u Vichy-u neću biti u stanju izvući 100% svojih mogućnosti. S druge strane, osjećao sam se jako dobro i htio sam pokušati ponoviti lanjski uspjeh.
Nakon što sam se izvukao iz početne gužve vidio sam da mi je grupa malo pobjegla. Trebalo mi je 700-800m da uhvatim priključak, a još par stotina metara nakon toga tempo je značajno pao. U grupi sam prepoznao Koceića i Jeulanda, pa sam znao da sam u dobroj poziciji i odlučio sam štedjeti energiju za ostatak dana. Već sam na početku bicikla saznao da sam na 4. poziciji što je značilo da su samo trojica isplivala ispred nas.
Od grupe sa plivanja jedino me Koceić pratio na biciklu, a uskoro smo ulovili i Mađara Petsuk-a. Planirao sam prvi krug odvoziti nešto laganije, a u drugom pojačati i što je više moguće reducirati broj pratitelja. U skladu s tim, vozio sam svoj tempo i nisam se previše osvrtao iza sebe. Bastie je nakratko otišao na čelo oko 60.km i tek tada sam shvatio da su on i Jens Kaiser ulovili priključak. Desetak kilometara nakon toga u vidokrug nam je došao vodeći dvojac. Podigao sam tempo, a kad sam malo usporio Kaiser se pobrinuo da tempo ostane visok. Pred kraj prvog kruga u vodećoj grupi su osim nas dvojice ostali samo Bastie i Kovačić. Možda bi tu bio i Koceić da mu u međuvremenu nije pukla guma.
Na početku kruga je jedan malo duži uspon na kojem sam podigao tempo da vidim mogu li dodatno reducirati grupu. Ostali smo samo ja i Kaiser. U sjećanje mi se vratila moja prva utrka ironman distance u Rothu ’11 koju sam odvozio skupa s njim. Mislio sam da bi mogli napraviti reprizu, ali on je imao druge planove i uspio mi malo pobjeći. Držao sam dobru brzinu i dugo sam imao Kaiser-a u vidokrugu, tako da sam znao da mi neće napraviti veliku prednost. U tranziciju sam ušao na 2. mjestu sa samo 1:07 min zaostatka za vodećim.
Kaiser-u do sad trčanje nije bila jača strana, a drugi koji su me mogli ugroziti na trčanju su imali velik zaostatak nakon bicikla. Pomislio sam da mi na putu do pobjede stoje samo eventualni problemi uzrokovani nedovoljnim oporavkom od Embrunmana. Na početku trčanja sam imao laganu bol u koljenu pa sam znao da postoji mogućnost da se bol pojača i prisili me na odustajanje. Nadao sam se da će bol nestati, a očekivao sam da ću preći u vodstvo najkasnije do kraja prvog od četiri kruga.
Bol je nestala, ali Kaiser se pokazao puno žilavijim nego što sam očekivao i utrka se pretvorila u pravi triler. Smanjivao sam zaostatak, ali jako sporo. Mislio sam da se on zaletio i da će kad tad značajno usporiti, ali to se nije događalo i na ulasku u zadnji krug je još uvijek imao 20-ak sekundi prednosti. Bilo je psihički naporno toliko dugo imati nekoga u vidokrugu bez da ga prestigneš, ali znao sam da je s psihičkog aspekta njemu još teže. Prešao sam u vodstvo negdje oko 33.km i odmah stvorio malu prednost. Obojica smo dosta usporili u tom zadnjem krugu, ali on je usporio više tako da sam nakon par kilometara već imao opipljiviju prednost. Konačno sam se mogao malo opustiti i uživati u atmosferi.
Pobjeda uz novi rekord staze. Nešto čemu sam se nadao, ali što 2 tjedna nakon Embrunmana nisam mogao očekivati. Nakon teškog početka godine u kratkom vremenu sam uspio okrenuti stvari naglavačke i pretvoriti sezonu u najuspješniju do sad, a još nije ni gotova :).
andrejvistica.com
