Od nekud su ubrzo donijeli i plastični stolac na koji su ju posjeli, kao i boce s vodom. Nedugo zatim stiglo je i vozilo hitne pomoći, a ubrzo su počeli iznositi lijesove, najprije onaj bijeli, malog Paula, potom njegovog djeda Dragomira, pa bake Filjke, njegove majke Maje, i na kraju Majine sestre Josipe, koji je, baš kao i Paulov, bio bijel. Najveci jecaji iz gomile su se oteli u trenutku kad su iznosili Dragomirov lijes, oko kojeg su cijelo vrijeme u uniformama stajali i pripadnici Hrvatske vojske, njih petorica.
Nakon molitve, uz taktove poznate duhovne pjesme “Oči u oći” kolona ljudi krenula je prema grobovima. Svi oni pognute glave šutke su pratili lijesove s tijelima sve do trenutka dok ih uz zvukove pjesama “Milost” Johna Newtona te “Ima jedna duga cesta”, “Da te mogu pismom zvati”, “Krist na žalu” i “Moj lipi anđele” Olivera Dragojevića nisu krenuli polagati u zemlju.
Počasni pozdrav odala je i počasna straza pucajuci u zrak iz pušaka. Članovi rodbine dugo su bez riječi ostali stajati pred rakom i gledati u nju, da bi na kraju, držeći se za ruke, na Paulov lijes bacili po jednu bijelu ružu. Nakon toga ljudi su se krenuli razilaziti, gotovo u isto vrijeme kada je na drugom zagrebačkom groblju, Mirogoju, počeo posljednji ispraćaj Davora Paušaka, partnera ubijene Josipe kojemu je Igor Nađ presudio samo zato jer se tada slučajno zatekao u kući strave na Kajzerici. U trenutku kada je njegov lijes spušten u raku završena je jedna od najtužnijih i najstravičnijih epizoda nasilja otkako je samostalne Hrvatske, ali i dalje ostaje vidjeti koji je motiv nagnao Igora Nađa da počini taj suludi pokolj.
Vecernji.hr
