Posjet prijatelja s djetetom

Zamislimo da vas u vaš dom dođe posjetiti prijateljica sa svojim djetetom. Ono se u vašem stanu osjeća prilično slobodno i vama je baš drago zbog toga jer imate mogućnost u miru popričati s prijateljicom. Ipak, dogodi se da dijete počne raditi stvari koje vama možda nisu ok, npr.trgati lišće vaše omiljene biljke ili pak prstićima zaprljanima čokoladom dirati vaše ukrasne jastuke. Vi čekate da roditelj reagira, ali to se ne događa. Ili se dogodi, ali bez učinka na djetetovo ponašanje. Što tada učiniti?

Ako vam smeta nešto što dijete radi – recite to. Ako ne kažete, ne možete se ljutiti na roditelja ili na dijete već isključivo na sebe (a ni to nije baš poželjno). Naime, na vama je odgovornost da se izjasnite je li vam nešto ok ili nije. Ljudi jednostavno imaju različite kriterije i različite granice koje je potrebno jasno izreći jer vam druga strana ne može čitati misli. Nekome će biti sasvim normalno da dijete skače po krevetu dok će nekome drugome to biti noćna mora. Ukoliko roditelj ima "blaže" kriterije od vas i ne reagira kada vi mislite da treba reagirati tada vi možete odabrati da priđete djetetu i da mu kažete npr. "Ema, vidim da ti je baš zabavno igrati se s ovom vazom." - empatički, bez osude. "Ali znaš, to ti nije za igranje." – jasno, kao činjenica. "Možeš se izabrati igrati s ovim plastičnim posudicama ili možeš crtati." – ponuditi djetetu neke druge, privlačne alternative.

Često dijete nema ideju što bi (drugo) moglo raditi pa je važno pomoći mu s idejama ili mu doslovno pokazati i "zaigrati ga". Ako se djetetu baš sviđa raditi nešto što vama nije uredu, ono to vjerojatno neće prestati raditi u istom trenutku kada ste ga to zatražili, zato je važno ponuditi mu podjednako privlačnu alternativu i biti dosljedan u ponavljanju granice.

Važno je djetetu objasniti da u gostima vrijede drugačija pravila

Ukoliko ste vi roditelj koji svom djetetu dopušta da se doma ponaša na jedan način, npr.uredu Vam je da otvara kuhinjske elemente i igra se s posudicama, ali kada dođete u goste onda mu to ne želite dopustiti, tada je važno djetetu naglasiti da su sada drugačija pravila. To bi značilo da mu se kaže: "Leo, znam da sada želiš otvarati ormariće i tako se igrati, ali ovdje ormarići nisu za otvaranje i igranje. Tako se možeš igrati kad dođemo doma, a sada možeš...".

Puno situacija se može predvidjeti i možete unaprijed isplanirati što bi dijete moglo raditi. Možete mu npr. ponijeti nekoliko igračkica, bojanku, plastelin ili već nešto što bi ga moglo zainteresirati i animirati neko vrijeme.

Ako vam je neugodno pred drugim ljudima problem postaviti granicu jer se bojite da bi dijete moglo burno reagirati ili vas ne poslušati, dijete će to vrlo vjerojatno prepoznati i ubuduće "koristiti“. Drugim riječima, može se dogoditi da doma nemate problema s tim da dijete ispoštuje granicu koju ste mu postavili, ali kada dođete negdje drugdje – u trgovinu, u goste ili negdje drugdje, da će se javiti problemi i otpor kod djeteta. Zato je jako važno da prvo vi jasno razlučite koja djetetova ponašanja su vam u redu i onda mu ni ne postavljate granicu, a koja ipak zahtijevaju zaustavljanje djetetovog ponašanja ili namjere i preusmjeravanje na nešto drugo. Jedno je sigurno, djetetu je nužno postaviti granicu kada svojim ponašanjem ozljeđuje ili ozbiljno ugrožava sebe, nekoga drugoga ili namjerno nešto uništava.

Tea Knežević,
magistra psihologije, praktičarka terapije igrom/Ordinacija.hr