Imalo razuman čovjek će ovih dana, nakon što ustane, izgovoriti bilo što osim „dobro jutro“ jer dobra, budimo realni, nema ! Sluša se kako „Nevolja zbližava ljude“ i kako se u ovakvim situacijama opće dobro postavlja kao prva, jedina i najuzvišenija vrijednost. Eto, dok ljude u komšiluku nije poklopilo iskreno o tom nisam značajnije ni razmišljao no sve mi se jasnije čini da nevolja ne zbližava ljude jer naprotiv, ono što zbilja ljude približava jest senzacija, jeftini publicitet i zajebancija (razbibriga). Era društvenih mreža koja sahranjuje socijalne odnose među ljudima učinila je to da će se na sport, odmor, kulturu, turbofolk, žutu štampu i sl. izdvojiti kud i kamo više vremena, lajkova, objava i praćenja općenito nego što se skupi u vrijeme kad bi pozornost i sudjelovanje ljudi (posebno mladih) bilo itekako potrebno! Iskreno me čudi i zabrinjava činjenica da se u tolikom vremenu nije stvorio mehanizam koji će te silne fanove, lajkadžije i komentatore upregnuti da se zbilja njihova volja (izražena lajkom) konkretizira i stvori protuvrijednost barem jedne kune ili marke koja će u prilikama kao što je ova donijeti itekakvu korist. Ma, bio bih sretan da se i polovica uredskih humanitaraca i spasitelja ispred laptopa ozbiljnije prihvati pomaganja onima kojima je to zbilja potrebno.

Očito nismo te sreće, očito nismo dosegli civilizacijsku razinu koja u svojoj generalnoj postavci ima aktiviranu iskrenu sućut i volju za pomaganjem. Toj ružnoj pojavi svakako pripomaže i efekt koji masa nesvjesno stvori a to je prebacivanje odgovornosti na nekog drugog. Pa tako, od trga prepunog ljudi nitko ne zastane kraj starca koji je posrnuo i pao jer se svi vode logikom „ajde, već će netko drugi pripomoći“. Istovremeno smo TV kanalima prisiljeni pratiti paralelni svijet u kojemu se „veliki“ premijeri, ministri i državnici grebu za kako kažu „naklonost naroda“ i to na tako svirep i bešćutan način uopće ne pridajući pažnju nevolji koja je narod zatekla a paralelno druga strana svoj diplomatski kurvaluk izlaže pravdajući se „Mi smo opozicija“. Zar postoje vladajući i opozicija kad se pomaže???

Svatko sa dvije i po' čiste shvatiti će suptilno prenesenu poruku: „Davite se u vodi, krivite vladajuću partiju ili Boga jer je nama svejedno, jednako mrzimo i jedno i drugo“. Slučajno ili ne, gledajući destrukcijsku moć vode posljednjih dana često se prisjetim koliko puta sam sažvakao hranu iz humanitarne pomoći ili nosio šareni komad robe koje je u postratnu Hrvatsku i BiH poslalo neko dijete iz Europe ili svijeta, neko čeljade koje je onomad sjedilo u toploj kući kraj čorbe na šporetu kao što ja danas sjedim i razmišljalo: „Bilo bi zgodno pomoći nekom neznancu“. Eto, to je ono što je pokrenulo dobrotu u narodu, to je ono što je natjeralo studente, stare i mlade iz svih područja Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i svih drugih zemalja koje se priključuju u pomoći na akciju. To je, konačno, ono što je ujedinilo narod.

Nije dakle, narod ujedinila nevolja, jer je realno nevolja ono što nas svakog dana (i bez poplave ) okružuje pa svejedno stojimo razjedinjeni. Ujedinjuje nas dobro srce i istinski bratski i susjedski osjećaj privrženosti koji nije sputan poviješću, ratom, vjerom, nacijom, granicom, dijalektom. Ujedinjuje nas to što smo samo ljudi i što smo svi u vodi jednako mokri i svi bez kruha jednako gladni. Visokima se voda prelijeva preko ušiju ali visoki će gordo hodati i glavu dizati dok god ima nade za udah. A svim „velikima“ koji kupuju socijalni mir u vrijeme ljudske patnje, svim onima koji su spremni ući u evakuirane prostorije i odnijeti tuđe kredence i namještaj, svim onima koji jaje i vareniku prodaju trostruko skuplje ovih dana ne želim ništa zlobno, ne želim da im se vrati istom mjerom i istom nevoljom. Dapače, dovoljna im je pokora što su u vlastitoj koži, dovoljna su nevolja sebi samima, dovoljno im je prokletstvo što su takvi i što drukčiji ne umiju biti!

Ivan MIHALJEVIĆ/ABCportal.info