Svoj stručni ugostiteljski posao obavljao je uglavnom u Metkoviću i Zagrebu. Dobrovoljno je stupio u ondašnje postrojbe Hrvatske u Dugom selu kod Zagreba 12. studenoga 1991. godine. Bio je najprije u Trećoj pješačkoj satniji Prve bojne u Drugoj gardijskoj brigadi Grom. Odmah je otišao na Banovinsko bojište i sudjelovao u obrani žestokih srpskih pješačkih i tenkovskih napada u veljači 1992., zatim je s ostalim zavičajnim dobrovoljcima u travnju 1992. prešao na Livanjsko bojište. Njegova postrojba oslobodila je kasnije Mali Cincar i Dolac u Glamočkom polju, a 27. lipnja 1992. onesposobila jaku srpsku haubičku bateriju. U tom pothvatu satnik Ante Petrušić zadobio je teže rane na rebrima. Suborci su ga izvukli s bojišta i prevezli u bolnicu. Čim se izliječio, otišao je na južno bojište te je u dubrovačkom zaleđu sa suborcima oslobodio Timun, Glavicu i jedan dio Vlaštice, a potom ostao u obrani oslobođenih područja. U siječnju 1993. povukao se na odmor u zaleđe. Tada je stručno poučavao i praktično osposobljavao za obranu mlade hrvatske vojnike. Početkom veljače 1993. prešao je u Novigrad i tu sudjelovao u obrani Gregurića, Platoa i Božidarića na Putu smrti, a onda se ponovno vratio u vojarnu koncem veljače 1993. i radio na pouci mladih vojnika.
Ante Petrušić je sudjelovao i u velikom pothvatu „Oluja“ od 4. kolovoza 1995. godine. Njegovo područje bilo je na Banovini, gdje je s ostalim braniteljima oslobodio sljedeća mjesta: Šanje, Pecko, Luščane, Bačugu, Šušnjar, Vlahoviće, Maje, Brezovo Polje, Žirovac, Gvozdensko, Rujevac i Dvor na Uni. Na današnji dan 1995., u pothvatu „Una“, pod zapovjedništvom generala Vrbanca, hrvatski branitelj Ante Petrušić pao je od neprijateljskih hitaca u blizini Bosanske Dubice. Budući da je bojište ostalo pod srpskom vlašću, za Antu i za njegove suborce dugo se nije znalo jesu li živi ili mrtvi. U srpnju 1996. neprijatelji su kazali da su nestali hrvatski branitelji iz pothvata „Una 95“ mrtvi i pokopani na katoličkom groblju u Bosanskoj Dubici. Nakon pregovora, njihove kosti su predane hrvatskim vlastima i prenesene u zavičajna mjesta radi dostojanstvena pokopa.
Tako je i tijelo pokojnog Ante Petrušića 25. srpnja 1996. pokopano na groblju u njegovom rodnom mjestu Bijači. Zbog obrambenog junaštva satnik HV Ante Perušić primio je više priznanja i dva odličja: Medalju za iznimne pothvate i Medalju „Oluja“.
Pokojni Ante Petrušić je nesebičnom i odvažnom spremnošću u borbi za slobodu hrvatskog naroda zasjao kao zvijezda koja je obasjala pozornicu ljudske samoživosti i posvjedočio kako u našem narodu ima junaka koje nije moguće kupovati ni prodavati. Njemu i ostalim braniteljima trebali bi biti trajno zahvalni!
Bolji Ljubuški
