Stara kineska poslovica kaže:
“Želiš li biti sretan jedan sat, spavaj!
Želiš li biti sretan jedan dan, idi u ribolov! Želiš li biti sretan jedan tjedan, zakolji svinju i pojedi je!
Želiš li biti sretan jedan mjesec, oženi se! Želiš li biti sretan cijeli život, voli svoj posao!”
Ali što činiti ako smo završili na dosadnome, glupom poslu? Osam sati monotonije na dan! Ima mnogo ljudi koji svoj svakodnevni posao smatraju nužnim zlom. Žele ga to prije ostaviti iza sebe da bi se mogli posvetiti životu: nakon posla, vikendom ili na godišnjem odmoru.
“Tko ne radi, ne treba ni jesti!” (2. Solunjanima 3:10). Apostol Pavao tako oštro kori neke kršćane koji su smatrali da im evanđelje daje “uzvišeniji” poziv od svakodnevnog posla kojim hrane obitelj. Nesumnjivo: za pravoga kršćanina posao je prije svega Božji nalog. Prema Novom zavjetu kršćanin svaki posao obavlja “kao Gospodinu” (Kolo anima 3:23).
Raditi veselo, makar i monotoni posao pitanje je duha, a ne vrste posla. Prije nekoliko godina čuo sam rečenicu koja mi je uvijek nadahnuće: “Posao koji obavljaš neće utjecati na tvoj duh, ali će otkriti kakva si duha.”
Je li to točno? David Feled zabilježio je razgovor između socijalnog radnika i radnika na traci u poduzeću Ford u Detroitu: “Što radite?” pitao je socijalni radnik. “C429”, slijedio je dosadni odgovor. “Što je to C429?” “Ne znam.” “Što će biti od C429 nakon što ode od vas?” “Nemam pojma.” “Kako dugo već proizvodite C429?” “Devet godina!”
“Nije li glupo očekivati od bilo koga, pa i od najiskrenijeg kršćanina, da od srca obavlja takav posao?”, zaključio je socijalni radnik izvješće o tom razgovoru.
Možda se isprva nećete složiti sa mnom, ali mislim da se ne može bezrezervno prihvatiti mišljenje socijalnog radnika. Kršćanin bi čak i neugodne poslove trebao obavljati cijelim srcem, kao Gospodinu. Možda se pitate je li to tipično kapitalističko razmišljanje s kršćanskom kamuflažom ili način da se nehumane radne zadaće prikažu krivicom radnika. Nemojte me pogrešno razumjeti, ali odnos prema poslu, radnome mjestu, kolegama na poslu i pretpostavljenima utječe na to jesmo li zadovoljni poslom ili nismo.
Iako kršćanin treba voljeti svaki posao, njegova je zadaća i da radi na poboljšanju uvjeta rada.
Svakako, to ovisi o brojnim čimbenicima kao što su proces proizvodnje, platna sposobnost tvrtke, volja uprave, ali i svih uposlenih. Prepreke, međutim, ne trebaju nikoga toliko zaplašiti da ne poduzme korake prema poboljšanju radnih uvjeta.
Razmislite o tome što možete promijeniti u načinu rada i u svojoj radnoj okolini da ih učinite dostojnijim i humanijim.
Naše kršćansko svjedočanstvo ne ovisi samo o onome što činimo nego i kako to činimo. Nema svaki kršćanski đak sposobnost da bude najbolji u razredu niti je svaki kršćanin pozvan da bude pravnik, liječnik ili direktor. Jasno je kako Božji poziv svakoga čovjeka tjera da do vrhunca iskoristi svoje sposobnosti. Jasno je i to da u većini tvrtki tek onaj tko savjesno i dobro obavlja posao ima priliku za veću odgovornot i napredovanje. Ipak je kršćanima najvažnije pitanje odnos prema radu, što se očituje u kvaliteti obavljenog posla. Zato molitva: “Bože, daj mi prave radne okolnosti pa ću od svega srca obavljati posao” nema opravdanja.
Jedan od naših glavnih problema nastaje kad svijet počinjemo dijeliti na privatni, poslovni i crkveni. Cijeli je kršćaninov život – život za Boga jer sve to činimo za Njega činimo. Utoliko ne postoji razlika između kreativnog i dosadnog posla. Sve je to dio našeg života s Bogom ili je naša pobožnost vrlo oskudna. Uostalom, i za kreativan i za dosadan posao vrijedi: zaljubiti se u neki posao nije uvijek ljubav na prvi pogled, nego na toj ljubavi katkad treba zdušno poraditi da se odstrane elementi koji posao čine neatraktivnim.
Tekst je izvadak iz knjige Jorga Knoblaucha “Biti poduzetnik života”
