Bilo je apsolutno iznenađenje kada je svoju predsjedničku kandidaturu 2005. istaknuo Ćiro Blažević. Na izborima nije dobio ni jedan posto glasova. Pretpostavljalo se da je Blažević isključivo željan privlačenja pozornosti većeg broja ljudi, no izgleda da je možda ipak bio preteča novoga doba. Samo osobe savršenog političkog osjećaja mogle su biti državnici i ići ispred svoga naroda, poput Stjepana Radića i dr. Franje Tuđmana. Ali to kao da više nije ni potreba ni moda. Novi predsjednik Ukrajine je 41-godišnji Volodimir Zelenski, glumac i scenarist, po nekim aktivnostima u prošlosti sličan Miroslavu Škori.
Kada je sadašnji predsjednik Liberije George Weah, prije toga i višegodišnji suigrač Zvonimira Bobana u Milanu, počeo isticati svoju predsjedničku kandidaturu, pomislilo se i na Bobana. Ako predsjednik Hrvatske doista “mora” biti nogometaš, neka bude on, a ne Ćiro.
Republika Hrvatska sada je suočena s izborom novog predsjednika (predsjednice) i ako sve te najave pa i izražena želja Miroslava Škore nisu ekshibicionizam, nego ovom dobu prihvatljiv modernizam, može se dogoditi da, ako ne baš sada, onda u budućnosti, dobijemo predsjednika pjevača, glumca ili nogometaša. Za ljude konzervativnih stajališta takva su predviđanja neprihvatljiva. Tradicionalni i staromodni žele predsjednika sposobnoga predviđati budućnost i voditi narod, koji poznaje povijest i geostrategiju i ne robuje modi. Ali upravo takvi kod novih generacija kao da ne prolaze. Ni oni koji s lakoćom predviđaju sutrašnjicu ne rađaju se baš svaki dan.
Naša sadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pokušala je svoju prepoznatljivost i popularnost povećati baš putem nogometa. Ona nije tako strastvena obožavateljica hrvatske nogometne reprezentacije samo iz običnih razloga, nego se, znajući za privrženost velike većine naroda, nastojala nametnuti posebnom vrstom odanosti koja je imala i svjetski odjek. I kod većine hrvatskoga puka to je naišlo na odobravanje, više nego politička Inicijativa tri mora ili prošlogodišnji poziv u posjet srbijanskom predsjedniku Vučiću. Većina te poteze nije niti razumjela. Da su izbori bili prošle godine, izborna priča završila bi bez dileme. Kolinda Grabar-Kitarović ide za narodom, kao svojedobno Vladko Maček, a ne ispred kao Radić i dr. Tuđman.
Zlatko Dalić, izbornik nogometne reprezentacije koja je bila druga na prošlogodišnjem Svjetskom prvenstvu u Rusiji nije istaknuo svoju opsjednutost predsjedničkim položajem, premda iz njega zrače ne samo mnoge značajke vođe nego i lidera u pravom smislu. Dalić je bio vođa družine svjetski poznatih nogometaša, bogatih ljudi, iznimno zahtjevnih i željnih novih podviga i slave. To je bila skupina u različitim duševnim stanjima i nametnuti se mogao samo čovjek koji ima moć pokretanja drugih, u nečemu i boljih od sebe, ali koje je uvjerio u golemo značenje zajedničkog cilja. U toj svojoj misiji Dalić je otišao i dalje. Objavio je knjigu “Rusija naših snova” koja je doživjela nekoliko izdanja i koju se danas, godinu dana poslije Svjetskog prvenstva, može sigurno pronaći samo u Sveučilišnoj knjižnici. U knjižarama u Zagrebu uglavnom kažu: prodano! Dalić je nazočio velikom broju predstavljanja knjige po čitavoj Republici Hrvatskoj, u Moskvi, u svom livanjskom zavičaju i cijeloj Hercegovini, čime pokazuje upornost i onu vrstu smisla koja odlikuje političara u kampanji.
Večernji.hr
